Moj svijet mašte..

Dobro došli na blog. Nadam se da će vam se svidjeti moji tekstovi. :)

16.01.2011.

Princ na bijelom konju

Trgnuh se iz postelje. Otvorih umorne plave oci i podignu ih ka starom drvenom prozoru. Laganim korakom, da ne probudim staru majku krenuh preko skripavog poda. Razmaknu zastore de pogledah ka brezuljku iza trosnih kuca. Sunce je vec napola izvirilo svoje lice, te razbaca svoje zrake po starom podu. Onako umornih ociju na brezuljku ugledah jaku svjetlost i jedan lik.

Malenim rucicama protljah neumivene oci, te opet bacih pogled ka brezuljku. Jos uvijek je tu.

" O boze, da li je to ljudsko bice ? " - pomislih u sebi.

Mahao mi je svojom rukom. Zvao me k sebi.

Ne razmisljajuci, potrcah iz kuce prema svom princu, svojoj svjetlosti, svojoj sreci.

Snaznim koracima gazim lokve, ostale od sinocne kise i nevremena. Haljina, bijele boje, izgubi svoju bijelinu, zamrlja se od zemlje, koja se sinoc spojila sa ljetnom kisom.

Trceci prema svjetlosti, koju vam opisati ne mogu, pade na sredini brezuljka. Miris trave me opusti, a rosa i suze umise umorne oci.

Dignu glavu prema njemu. Stoji mirno, i mase mi, kao na odlasku.

 

Krenu jednom nogom, ali se opet okrenu prema meni. Mahnuo mi je zadnji put tom, vidi se snaznom rukom. Posljednji put pogledah u te, kao nebo plave oci, i u tu tamnu kosu.

Izgubi se negdje na zelenom brezuljku sa svojim konjem. Odjaha i ostavi me ondje.

A ja, umorna, digoh se te krenuh kuci, ne gledajuci iza sebe.

Vjetar mi lagano nosi prljavu i poderanu haljinu, a kosu je ponio sa leptirima da zaigra meni poznate korake, koje igram po cijeli dan slusajuci zvuk trubaca s ulice.

Noge mi krenuse same. Jedan korak, drugi, tu je i treci. Izgubih se u ljepoti baleta. Igrah ga sve do kucnog praga, gdje osluhnu da li je majka budna.

Ne cujem je. Spava jos uvijek.

Polako penjem se uz drvene stepenice, pruzam svoje tijelo na bijelu posteljinu, te sa zvucima starog radija zaronih u svijet maste. Zamisljam svog princa na bijelom konju, onu svjetlost, te nasu srecu. Pomislih vratice se opet. Doci ce po mene, pa cu s njim nestati s onog brezuljka u plavetnilu neba.

I da, i za nas dvoje ce vrijediti ono sto mi je majka kao malenoj, na kraju svake price govorila :

" Zivjeli su zajedno i sretno do kraja zivota.."

16.01.2011.

Sve za ono jedno volim te

Posvecujem ove redove tebi, jer otkad te nema moj zivot se pretvorio u jednu bol, u jedno nadanje, u jedan sumracan kisnji dan. Ponekad ispustim tih par slova tvog imena, u noci kada nikog nema tu da me zastiti. Dozivam te blagim glasom, koji zadrhti kad shvatim da vise nema osobe koja me stitila, grlila, pruzala mi zastitu od onog cega sam se plasila, davala mi njezne, ali dovoljno jake zagrljaje koji su me tjesili svaki put kada bi me drugi povrijedili, kada bi svi ti silni prijatelji nestali i razmrljali se kao ona boja na platnu koju si mi darovao da bi svojim prstima iscrtala sve sto ti nisam rijecima mogla reci. Svaki pozet onog kista, moje ruke pomno si pratio, ponekad se nasmijesio kad bi zapjevala stare pjesme iz kolekcije tvojih kaseta koje si cesto slusao, koje su mi usle u ovu glavu koju si cesto puta znao pomaziti. Smijao bi se mojim salama koje sam voljela da govorim pred tobom, jer ti, iako nisu bile zanimljive, iako se drugi nisi smijali na njih, ti bi na lice stavio taj blagi osmjeh koji bi me digao sve do neba, do tog prostranog plavetnila, na kojem nije nikad bilo oblaka, nego zarko sunce. Sada, kad nisi tu, sunca nema. Na njegovo mjesto se smjetilo tvoj lijepo lice i prati me u svaki korak. Prati me i onda kad sam okruzena mnogim drugim licima, jer me stiti od svih tih pogleda. Prati me i onda kad sam sama, jer tad tvoju zastitu najvise trebam.

Sve sto zelim da ti kazem, ne moze stati na ovaj blijedi papir. Ali moze u mom srcu i na onom platnu.

Kada bi mogla da te vratim jos samo jedan trenutak, da ti kazem sve sto sam htjela nakon onog dana kad si me napustio, da me jos jednom zagrlis i poljubis, da se opet neko nasmije mojim salama. Dala bih sve da jos jednom sjednes tu kraj mene, da mi dodjes u sobu i po ne znam koji put kazes sta trazim na ovom kompjuteru. Napustila bi sve tada meni vazne stvari da sjednem jos jednom kraj tebe, pomilujem te po glavi i posljednji put kazem da te volim. Ali covjek kad izgubi nesto takvo, tad tek shvati vrijednost tih malih sitnica.

Znam da postoji razlog zasto vise nisi tu, ali ja ne mogu da ga shvatim. Cesto puta ponovim to pitanje zasto mi te Bog morao uzeti? Zasto je uzeo mog andjela, moje svijetlo. I onda suza klizne niz lice, bas kao i sada...

16.01.2011.

Zimsko doba

Laganim koracima zima je prosula svoje pahulje po našem umornom kraju. Odložila je svoj bijeli kaput i postala najdraži gost mališanima. Jezera i potoci su odavno postali omiljeno klizalište, koje svaki dan gleda umiljata, crvena lica djece i njihov osmijeh kojeg prate poneke ptice svojim cvrkutom.
Svaki kratki zimski dan izmori sve ljude koji se uveče skriju u kućama pijući neki topli napitak da bi se zgrijali. Tad naše malo, bijelo mjesto postane jedno prelijepo uspavano carstvo. Svi utonu u san. Ptice, ljudi, životinje iz obližnje začarano bijele šume. Zima jedina ne spava. Budna je i nastavlja svojim radom. Prosipa bijele pahulje, velike i male. Prekriva i ostatak zelene promrzle trave, drveća i njegove grane, krovove,dvorišta i sve što se prekriti može. Mnogi zimu smatraju hladnom, dosadnom, tmurnom i nastoje da se riješe što prije bijelog prekrivača. Ja i većina drugih, u kojima još uvijek čuči ono maleno, nestašno dijete u zimi vide radost, zabavu i ispunjenost dana. Volimo osjećaj pahulja na sevi, volimo svoju ledenu ruku, a još više onu pravu koja je zgrije.
Lijepo je osjetiti onu toplinu koju osjetiš kada uđeš u topli dom ili osjetiš nečiji zagrljaj na sebi. Lijepo je noću proći kroz ulicu pored drveća s kojeg pokoja pahulja pod svjetlom uličnih lampi padne na tebe i kada vidiš da dim odlazi negdje u zrak, izgubi se gore visoko kao što će se i ova zima izgubiti.

03.02.2010.

Vampirski poljubac

Primam te nježno na svoje grudi.Vladaš mojim tijelom.Ljubiš svaki njegov umoran dio.Nježno usnama kliziš niz moje bijelo,tako nevino tijelo.Pružaš mi taj osjećaj sigurnosti koji te sve više mami i pod njegovom vlašću ne osjećaš ništa osim želje.Želje za onim što već imaš.Tvoje tijelo sad leži na mom.Osjećam njegovu jačinu.Osjećam tvoje srce kako ubrzano kuca,kao da ovo prije nisi okusio.Kao da ovo biće nikad nisi okusio prije.Tvoje ruke po mom tijelu,moje usne na tvom vratu.Slutim samo jedno,žeđ svoju da ugasim,krvi tvoju da okusim.Kap krvi je iz usana mojih kapnula,nježno niz vrat tvoj krenula.Za vrat sam te strasno ugrizla.Pila sam tvoju krv sve brže i jače.I baš u tom trenutku slasta tvoja glava k mom vratu zasija.Strašan ugriz te noći si mi dao,ni slutila nisam da si spreman za to.I dok držiš moje beživotno tijelo,gledaš ga svojim crnim okruglim očima,ovakvo bijelo,nadaš se da ću otvoriti oči,s tobom dočekati kraj noći.Nježno me u svilu stavljaš,glavu na moja prsa spuštaš.Otkucaje moje više ne osjećaš.Kriviš sebe za veliku grešku.Izgubio si ono što ti je života bilo vrijedno.Bacaš stvari po tamnoj prostoriji.Suze ti klize niz lice,a ja budim se iz smrti spokojno,oči otvaram,dižem glavu, gledam te.Puštam te da patiš.Pružam sebi zadovoljstvo tvoje patnje i tvog nemira.Lagano mi prilaziš,ljubiš me,ne znajući da se nalaziš u jednoj velikoj igri,u kojoj ću,nakon sljedećeg poteza ja biti pobjednik.Padaš na koljena,misliš da ludiš gledaju ći moj lik,kako igra proljetni ples leptira po sobi.Trljaš vlažne oči,misle ći da umišljaš.Prilazim ti.Padaš na krvavu postelju.Pripijam tijelo uz tvoje,a usnama ti dodirujem vrat i na kraju te strasno ljubim.Osjećaš me,znam to.Opuštaš se,ali ne zadugo.

Uskoro će sunce prosuti svoje zrake i uskoro ćemo i ja i ti nestati u noći.Zato ljubi me strasno kao nikad do sad,jer sutra...sutra možda ne postoji.

22.01.2010.

Zadnje pismo jedne djevojke..

Nakon vise,ni sama ne znam kojeg lista papira,kojeg sam zguzvala,poderala,te potom spalila u plamenu starinske peci,shvatila sam da vise zaista nije bitno kako cu ovo zapoceti,i kako zavrsiti.Nista vise nije vazno,jer sad ove kapi moje krvi polako otkucavaju posljednje minute moga zivota.

 

Morala sam to uciniti,jer sam ga voljela ludo.

Od kako me ostavio moj zivot gubi smisao.Sve postaje bol,tuga i jecaj.Znam da to nije razlog da ovako sve zavrsi,ali bez njega ja ne umijem.Sve me podsjeca na njega.

Ne mogu podnijeti vise ovu bol.Kao da se planina obrusila na moje srce.Osjecam,da kad bi nastavila ovako,samo cinila gore i sebi i ostalima.Sada znate zasto sam ovakva danima,mjesecima,godinama.Krila sam to.Glumila da je sve uredu,ali vrijeme je ucinilo svoje.Dosao je dan da i vi saznate.Zao mi je sto to saznajete na ovakva nacin,ali ja ne umijem drugacije.

Ostavljam ovaj papir na ovom stolu.Pitate se zasto bas ovdje?

Jer tu sam provodila svoje dane.Pisala ono sto on nikad nece procitati.Na ovom mjestu sam ga upoznala.Sad slijedi kako tu?

Upoznali smo se jednog ljetnog dana.Nismo slutili da ce ovako zavrsiti.Upoznali smo se i zajedno provodili ljetne dane.Zamisljali kako cemo jedan dan biti zajedno.Ali sudbina je ucinila svoje.Ostavio me kad mi je bio najpotrebniji.Svaku noc sam plakala.Suze su sa mnom ispracale noci,docekivale jutra.A dani su prolazili kao svi drugi.Cekala sam ga...

Ali ga nije bilo.

I sad ga cekam.Suze idu niz moje lice.Imam osjecaj da ce mi srce puci od tuge.

Zeljela bih ga vidjeti,da mu kazem nekoliko rijeci za kraj.Tad bih bila najsretnija.

Samo da mogu jos jednom vidjeti te oci i te usne.Da mi posljednji put kaze da me voli,makar i lagao,da mogu sretna da napustim ovaj svijet.

 

Ne zelim da zalite za mnom.Ja sam kriva zbog toga.Morala sam to uciniti za utjehu srca moga.

 

Ne krivite njega.On nije ni znao da cu ovo uciniti.Samo vas molim da mu kazete da ga cekam gore.Reci te mu da ce biti onako kao sto je rekao.Gore cemo biti zauvijek zajedno....

 

Zbogom svima.

Zbogom dragi i voljeni.

Zbogom zivote moj.

12.01.2010.

Falis mi =(

Sve sto u ovom trenutku mogu napisati jeste da si ubio u meni svaki dio romanticnosti i umjetnosti.vise nisam sposobna napisati neki tekst koji sam prije s lakocom pisala.I evo danas po koji put u nizu slusam cetiri iste pjesme : When you're gone - Avril,All these thing i hate - BFMV,Nothing else matters - Metallica & Forgotten hopes - Anathema.Nade se pokoja jos pjesma,ali one su uvijek tu.Ispijaju sa mnom posljednji gutljaj ove boce vina i polako se gase kao i ja.Odlazim u krevet,sklapam oci i nadam se sanjajuci da cu te sutra vidjeti ispred sebe kao nekad.Da ces me opet zagliti onako jako i onako njezno poljubiti..

I da znas da mi falis.Svaki dio tebe me sad ubija...
I sve sto ostaje jeste molitva da ce sutra biti drugacije....

06.01.2010.

Anastazijin put.

Zvala se je Anastazija.Imala je 16 godina i zivjela je u kuci s roditeljima i 2 mladja brata.Voljela je svoj zivot i svoje bliznje.Cesto puta je posjecivala svoju baku koja je zivjela na prostranoj livadi,daleko od grada,daleko od buke,svijeta i ljudi.Ana,kako su je mnogi zvali,cesto je odlazila iz jednog razlika,da se odmori.Bilo je to njeno posebno mjesto.
Mnogo puteva je bilo koji su vodili do bakine kucice,ali samo jedan je bio onaj Anin najdrazi.
Dug,ali lijep.Potok pored njega,proljetni miris cvijeca,ljetne ptice i pcelice,jesenje kise i zimske pahulje koje bi zabjelile sumu i dali joj novu odjecu.
Zasto je bas birala takav put ? Mnogi su se pitali.
Samo je Ana znala zasto.Samo je ona osjecala tu pozitivnu energiju i tu ljepotu tog mjesta.Osjecala je miris prirode i zvuk tisine.Osjecala je nesto vise od same sebe.Neku nadnaravnu moc i silu,koja je svakog puta vodila u novi dozivljaj i ostavljala joj zudnju za drugi put.
Posljednji put kad je Ana vidjela svoj mirni kutak bio je drugaciji.
Dugo nije prolazila njime.Cesto su je roditelji vozili autom,jer Ana nije bila vise ista.
U svemu je vidjela bol i tugu.Zivot joj se pretvorio u nesto sto nikad prije nije osjecala.Zudila je za smrcu i krvlju.Nikom nije govorila zasto se tako osjeca.Mnogi su pretpostavljali,ali jedino je Ana znala svoju bol i svoju patnju.Sa zeljom da vidi svoj put,kako ga je nazivala,Ana je zamolila roditelje da je puste da ide sama,pjesice i obecala da ce biti drugacija.
Roditelji,ne sluteci sta ce se desiti,su je pustili.
Obukla je svoju najdrazu haljinu.Stavila najdrazi ruz i obula nove cipele.
Uzela torbicu u kojoj je vjesto skrila zilet i noz i krenula...

Teskim koracima je hodala.Prolaznici su je gledali poprijeko,sto joj je stvarala jos veci bol.Grizlo ju je to nesto iznutra,ali je hrabro koracala.
Ugledala je svoj put.Krenula prema njemu.Zeljela je posljednji put da osjeti njegov miris i njegovu tisinu.Posljednji put da vidi svu tu moc i cudo prirode.Htjela je posljednji put da osjeti tu cistinu potoka na sebi.
Obisla je sve.
Od kosnice pcela i skrovista mrava,pa sve do gnjezda ptice i mjesta okupljanja jelenova.
Vratila se pored onog drveta.
Sad sva energija koja je nekad bila njeno sve se ukrotila protiv nje.Grizla ju je iznutra,ostavljajuci za sobom samo pustos.
Ana pade na zemlju.Uze svoju torbicu te izvadi svoju sliku pored drveta.Okaci je o drvo i ispod nje nozom ispisa sljedeci rijeci :
-Ovdje sam sretna.Ovdje me ovo drvo grli i mazi.Ovdje osjecam svu onu energiju koja me nekad dizala s dna a sad me ubija.
Pokopaj te me ispod njega i neka niko nikad vise ne dolazi ovdje,niti prolazi mojim putem.Jer ovo je moje i zelim da vjecno osjecam ovu tisinu i ovaj mir.

Ispusti noz te iz torbe izvuce zilet.Vjestim pokretima ga je vukla niz ruku.Osjecala je vrucu tekucinu niz svoje ruke.Bila je to krv.Ono za cim je zudila.Lizala ju je i svakim putem novi urez napravila da bi njen,sad najbolji prijatelj,dosao.
Ispusti zilet iz ruke i sve sto je sad osjecala bilo je malaksalost.Polako je sklapala oci,gubila svijest i na kraju umrla.
Niko je nije trazio,niti je ona ikog trazila.
Lezala je bespomocna i gledala negdje u nebo,daleko.

Jutrom su je pronasli roditelji.Majka je odma zaplakala,a otac ju je tjesio.Uzeo Anino mrtvo tijelo te ga pokopao na mjestu na kojem je ona trazila da se pokopa.Sa suzama je sve to cinio.
Bacao tesku zemlju na Anino njezno tijelo.Osjecao taj miris suhe zemlje koji je svake minute sve vise pokrivao njeno tijelo i na posljetku je prikrio.Povukao je u dubinu zemlje.
A roditelji ispisase tamnim slovima na pocetak Aninog puta :

-Ovo je Anastazijin put.
Ovdje je bila sretna.Ovdje ju je njeno drvo grlilo i mazilo.Ovdje je osjecala svu ovu energiju koja ju je nekad dizala s dna a sad ju je ubila.
Trazila je da je pokopamo ovdje i niko nikad vise ne dolazi ovdje,niti prolazi njenim putem.Jer ovo je njen put i zeli da vjecno osjeca ovu tisinu i ovaj mir.
I zato ne zalazite ovdje,trazila je to-postuj te to.

24.12.2009.

Peron 10

Osvanulo je jutro.Pogledah na sat i vidjeh da vec kasnim na sastanak za posao.Brzo uze kafu i pozuri na sastanak.Uzurbanim korakom sam krocila parkom.Nisam se osvrcala na prolaznike niti na slucajne,tog jutra ucestale udarce o rame.Zurila sam na svoj razgovor.I ubrzo stigoh pred ogormnu plavu zgradu.
Brzo ude unutra.Zadihana upitah radnicu gdje bude direktorov ured.Osjetih poglede na sebi.Cinilo mi se da ne pripadam tu.Ali ne obazirem se na njih.Zurim!
Stigoh pred velika vrata na kojima je pisalo :

Direktorov ured!

Pokuca na vrata i udoh unutra.Znajuci da kasnim prvo pozdravi gospodina i izvinu mu se.S smjeskom je prihvatio moju ispriku.
Ne mogu vam opisati srecu koju osjetih tog trena.

-Nemate odredeno i potrebno radno iskustvo!-rece gospodin i spusti moje papire na sto.

Tuznog lica napusti zgradu i pode u svoj stan.

Sjedeci i gledajuci oglase za posao dosjeti se da bi mogla posjetiti baku na selu.Zeljela sam se malo odmoriti od ovog gradskog zivota.

Spakovala sam stvari i ujutro odlucila krenuti..


...Cvrkut ptica me probudi.Uzeh stvari i uputi se ka stanici.Cekala sam na peronu 10!
Vratise mi se sjecanja.
Ne tako davna sjecanja,ali za mene zaboravljena i potisnuta sjecanja.

-Sjecam se tog ljeta.Rekao mi je cekaj me na peronu 10!

-Doci cu,obecavam!

Bila sam uvjerena da je to to.Da me ne laze.Bila uvjerena da ce doci.

Ali se nikad nije pojavio!

Cekala sam uzalud.Cekala sve do posljednjeg voza.Ispratila sve vozove.Ispratila sve ljude,ali od njega ni traga.
Od tad pa sve do danas nisam krocila na stanicu,na peron 10.I sudbina me opet dovede tu.Da ga opet cekam.Da se uzalud nadam...


..Razmisljajuci o slucaju mog,sad vec bivseg zivota naide on.
Krv se sledi u meni.Nisam znala da li da pridem,da li da ga pustim da ode.Gledala sam ga zbunjeno.Primjetio je to.I prisao mi.

-Zdravo!-rece mi.

Odgovori mu na pozdrav.Ne mogu vam opisati kako sam se osjecala.Povrijedeno i sretno.Dva razlicita osjecaja su se nalazila u meni.
Pokusao mi je objasniti sta se desilo taj dan.Zasto se nikad nije pojavio.

Njezno ga pogledah i prozbori :
-To je sad iza nas.Izdao si me i to je sve.Nikad nisi dosao,pa nisi trebao ni sad.

Pogleda me i rece :
Zao mi je zbog svega.Stvarno mi je zao.Shvatices me jedan dan.Ja vjerujem da hoces.


Pognu glavu i nesta iz mog zivota kao da ga nikad nije ni bilo...

Ni danas zapravo nisam shvatila.A bojim se da nikad necu ni shvatiti.Sad kad je sve postalo stvar proslosti ne vrijedi misliti o tome.Osim ponekad kad te sjecanje i peron 10 vrate na dan kad ti je sve palo u vodu i sve postalo veliko nista...
24.12.2009.

Put ka zvijezdama

Sjedila je sama na obali mora i posmatrala zvijezde.Cinile su se tako blizu.Kada bi se barem mogla popeti na onu strmu planinu.Tad bi ih mogla dodirnut i osjetiti njihov zar.Znala je da je to nemoguce,ali je toliko silno zeljela pokusati...
U tom trenutku potrci prema planini.Trcala je neobaziruci se na razbijene flase i trnovite grmove.Skupljajuci snagu krenu uz planinu.Toliko krvi i boli nije vidjela ni osjetila citav zivot.S prvim koracima ju je docekalo kamenje koje joj je paralo noge i nanosilo bol.No nije se obazirala.Zurila je da prije jutra stigne do njih.Da osjeti zvijezdu u svojim rukama.Kada je vec stigla na pola puta sunce je pomilova po licu.Suze zablistase na njenom licu.

Zasto?-upita samu sebe.Zasto nisam trcala brze?

Tuznog lica pade na tvrdo kamenje i zaspa.Pomisli nastavit ce kad se probudi.I tako utonu u san.

Penjala se uz planinu brzim korakom.Trcala je da bi stigla prije jutra.Noge su joj vec promjenile boju.Pune modrica i krvi,ali ipak neumorne.Borile su se protiv ostrog tvrdog kamena.Borile se da bi stigle do cilja.
Tad ona povika : Stigla sam!Tu sam!


No nesto je prekinu.Da li je to bio orao ili jastreb ni sama nije znala.Samo je znala da je sve sanjala.Trgnula se iz sna i potrcala ka vrhu.Vec je pao mrak,a ona jos nije stigla.Bojala se da nikad nece stici sve dok ne ugleda spas...

Na jednom,bas ni otkud se stvori veliko mitsko bice.Pogledalo ju je svojim zarko crvenim ocima i dalo joj do znanja da ce joj pomoci.Oci su joj sjale bas kao zvijezde.Bila je sretna jer je napokon nasla spas.Divovsko bice,koje je samo nalazila u bajkama lebdjelo je par metara od nje.Popela se na njegova krila te s njim poletjela prema nebu.Divila se plavetnilu neba.Njegovoj ljepoti i njegovom prostranstvu.Sve dok nije ugledala ono zbog cega vec dva dana pati.

Zvijezde!

Bile su divne.Tako svijetle i lijepe.Prvi put je vidjela takvu ljepotu.Isla je od jedne do druge.Milovala ih.Skakala s oblaka na oblak.Uzivala!Zaboravila na svu tugu i svu bol.Jedino sta se nalazilo u njenoj glavi bile su zvijezde!Ta prelijepa nebeska tijela.

Ali kao i svemu,tako i njenom putovanju dosao je kraj.Morala se vratiti.Osmijeh joj nestade i sve se vrati na staro.Bol i tuga.Bila je sretna sto je ostvarila svoj san,ali i tuzna jer ga napusta.
Tad joj ni otkud njezni glasic rece :

Vrati se kad pozelis,znas put!

S osmijehom tad napusti nebo.Mitsko bice je vrati u podnozje planine,a ona sretna krenu trnovitim putem kuci.

24.12.2009.

Crna ruza

Lutam beskrajnom sumom tragajuci za necim nestvarnim i dalekim.Za necim davno izgubljenim i davno ostavljenim.Da li si to ti ili mozda nesto drugo?Ni sama ne znam odgovor.Ali tragam.Hodam po zutom opalom liscu i ubijam svaki dasak zivotu u njemu,bas onako kako si i ti postupao sa mnom.Ali oporavila sam se.Prebrodila svu bol i tugu..Ili ipak nisam.Ni sama ne znam vise sta da mislim.Toliko mi trebas,ali i toliko si mi suvisan.Zamislim se.
Ne sad nije vrijeme da razmisljam o tome.Sama sam ured niceg.Svud mrak oko mene.Ni traga ni glasa nicem.Ali ipak zelja mi vrati nadu da nastavim dalje.Da me ceka svijetlo na kraju tunela.I tako nastavljam dalje.Ne osvrcem se i gazim sve ispred sebe.Otkrivam sve tajne ovog podrucja...

Lutajuci i otkrivajuci vidjeh kraj sume.Tu se zavrsava sve.Pomisli.Ali jedna svijetlost na samom kraju me mamila.Spustala se ravno s neba.Cinila se tako nestvarna pa pomislih to je to.I gle cuda prvi put nakon naseg rastanka osjeti srecu.To je bio moj cilj.To je bila ta nestvarna i daleka stvar.Ali u tom trenutku sve se srusi.Nestade moja zraka srece,nestade moja sreca.Uplakana potrca prema mjestu izvora moje srece,ali nista ne nadoh.Pade na zemlju i utonu u san...

Sanjajuci boju i miris crne ruze nesto me probudi iz sna..
Bila je to zarka svijetlost,pa prvo pomisli da je vec jutro.Otvorih krvave oci i pogledah prema nebu.Ali svugdje je bio mrak osim mjesta gdje je izvirala zarka svijetlost koja me podignu ka nebu.
Nesto mi dotaknu lice.Bilo je to nevidljivo bice koje sam mogla samo da osjetim.Na moje tijelo polozi crnu ruzu i snazno me baci na zemlju.Sve se pretvori u pepeo i samo osjetih crnu ruzu na sebi i zaluta u snove...


Jutro doceka u nepoznatoj kuci.Bila je to mracna kuca,puna cudnih nevidenih stvari.Uplasi se i pozuri vratima.
Ali nesto stade ispred mene.Nisam vidjela lice.Bio je prekriven crnim plastom.
Dao mi je upute kako da se vratim u sumu i jedino sto mi je rekao bilo je :


-Ne zalazi vise u ovu sumu!

24.12.2009.

Dnevnik

Suton je.Mjesec koraca nebeskim odajama,a ja citam ovaj zuti ostarjeli dnevnik i ispijam posljednju casu ovog gorkog vina.Ima okus mojih suza i moga bola.I bas taj bol me vraca u onu noc.

Brze poce listati stranice dnevnika da bi pronasla pocetak svega.
Listajuci stranice iz dnevnika ispade jedna stara,od stajanja vec pozutjela slika.

Ja i ti.
Ruka mi zadrhti,a suza kliznu niz moje lice.
Okrenuh je.


Ja i ti!Zauvijek!
Volim te ljubavi.
Tvoj jedini.


Da!Ti si bio moj jedini,ali ja nisam bila tvoja jedina.Mrznja i bijes progovori iz mene.
Krenuh citati.


Danas sam ga opet vidjela.Cinio se tako nestvarnim.Ne znam zasto uvijek zadrhtim pri pomisli na njega.Da li je to ljubav?
O Boze nije valjda...


Da to je bila ljubav i za mene ona prava.Okrecem list dalje.

12.06.2005.
Nista nije napisano.Brzo nadoh,vec istupljenu olovku i poce pisati.

12.06.2005.god. (15.10.2009.god.)

Gledajuci ovaj stari dnevnik vidjeh da mi jedan dogadaj fali.I to onaj kojeg se rado sjecam.Pa odlucih upotpuniti ovaj dnevnik.

Ja i on sami pored jezera.Sunce nas obasjavalo,a ptica ubijale trenutke nase sutnje.Posmatrali jedno drugo.
Taj dan me je prvi put poljubio i rekao da me voli.


Suza krenu niz moje lice.
Ove rijeci,volim te,jos uvijek odzvanjaju u mojim usima.
Bila sam tako sretna i ispunjena.A pogledaj me sad.Potpuno usamljena i tuzna.

I tako zavrsih ovaj dio posla,pa nastavih citati dnevnik.
Duzi period dnevnika bio je ispunjen njime.
Blizim se kraju dnevnika,a suze postaju sve vece i teze.
Okrenuh jednu stranicu.Kao da me nesto pogodi u srce.
Da tu sam.
Pomislih u sebi...

04.08.2006.god. (Nas rastanak)

Danas sam ga vidjela s drugom.Ne mogu da vjerujem da je to on.On koji je moje sve.Za kojeg sam mislila da to nikad ne bi ucinio.
Tu,pred mojim ocima grlio se s njom,ljubio je.
Boze,daj mi snagu.Probudi me iz ove nocne more.
Ovo nije moguce.
Ali,ne!Ne budim se.Sve je java.On i ja i on i ona.
Zasto?
Nisam mu pruzila dovoljno ljubavi?Nije me ni volio?
Milion pitanja u mojoj glavi,a nigdje odgovora.
Mrzim ga!
Ali ga prokleto volim...


Okrenuh list dnevnika,ali dalje niceg nije bilo.
Znam zasto.
Nakon ovog bolnog rastanka stavila sam dnevnik s ostalim stvarima i nestala iz onog grada.
Pobjegla od njega.Pobjegla od nje.
Zapocela novi zivot bez njega.Zaboravila ga.Potisnula iz sjecanja sve do sad.Dok me ovaj dnevnik nije podsjetio na njega.
I da mogu reci da jos uvijek isto osjecam.

Volim ga,i mrzim ga...

24.12.2009.

Smrt

Ponekad se zapitamo.Zasto zivimo?Zasto cijeli zivot posvetimo necem sto ce nam s vremenom biti oduzeto i oteto.Sve to cemo napustiti i utonuti u dubok san.

Napustimo sve ono za sta smo se trudili danima,mjesecima,godinama da bi osjetili tu moc smrti.Da bi se susreli s njom i pokusali je pobjediti.Da bi saznali koliko smo zapravo jaki i hrabri.Ali opet koliko se trudili da pobjegnemo i da se sakrijemo od smrti ne mozemo.Sustigne nas kada najmanje ocekujemo.Ubije svaku mrvu nade i zivota u nama.Pobjedi nas u par sekundi.

Ali opet mozda je tako i bolje.Jer zivot je vjecan.Smrt samo predstavlja jedan period odmora tijela.Bjezanje od surovog svijeta.
Smrt je kao most.Prelaz izmedu dva svijeta.Ovaj zivot nam sluzi kao priprema za iduci.Ovdje smo robovi koji rade za svoju nagradu ili kaznu na buducem svijetu.
I tako citav zivot provedemo tragajuci za potrebnim,da bi na kraju sve napustili i suocili se sa smrti.

24.12.2009.

Vrijeme leti,a gdje sam ja?

Vrijeme leti,stvari teku,ljudi dolaze i odlaze iz mog zivota.A gdje sam ja?Na pola puta tek,ali zaustavljena.
Ne mogu da krenem,da nastavim dalje.Jos sam negdje u proslosti,u nekom ljetu.
I sad gledam ovu svijecu.Polako gubi svoj sjaj bas kao i ja.
Toliko uspona,a s druge strane toliko padova.
Trudila sam se u zivotu da postanem neko i nesto.Ali sve je nestalo s prvim vjetrom,s prvom kisom.
Jedino sto je ostalo uz mene su moje uspomene.Niko mi ih ne moze oduzeti.
S njima cu zivjeti i s njima se radovati.
Razmisljam cesto o njima i o tebi.
Shvatim da sve sto imam je vezano za tebe.
Samo sto jos tu ti falis.
Sad lutam svijetom sama bez ikakvog cilja pred ocima.
I trazim tebe u nekom davnom vremenu.Trazim tebe u praznim sobama.
Trazim,trazim i trazim.
Zivim u tom vremenu kada sam te s lakocom nalazila.A sad.Sad te ne mogu naci.
Mozda jer te nema.Mozda jer te trazim u pogresno vrijeme i na pogresnom mjestu.
Sve sto mogu ti sad reci jeste...
Da je tesko kad ti dusa luta beskrajnim svemirom.
Kad pokusavas da nades luku,ali bezuspjesno.Kad se nadas necem cemu ne bi trebao.Onom sto bi trebao da zaboravis i da krenes dalje.

Ali ti se nikad neces vratiti.Tu su samo uspomene,vrijeme i ja.Zaboravljeni i ostavljeni kao neki tuzni,pozutjeli dnevnik.Isparili i nestali kao teski miris zemlje poslije ljetne kise.

22.12.2009.

Pismo jednog andjela.

Danas bacam posljednju stvar koja me veze za tebe.
Posljednji put ti pruzam ove umorne ruke,ovaj slabi zagrljaj,ovaj blijedi poljubac.Nikad vise neces vidjeti ove umorne oci.Umorne od tvojih lazi.Umorne od suza.Umorne od besanih noci koje su provele gledajuci u daljinu negdje,trazeci tebe,trazeci nas.
Posljednji put ces vidjeti lik ove djevojcice,ovog bica,ovog andjela koji te pazio kad su vladale najvece oluje i suse.Koji je bio tvoje svijetlo,koje nikad nisi vidio,jer si gledao negdje pravo.A vazne stvari se nalaze uz put,na neocekivanim mjestima.
Nikad vise neces dozivjeti ovakvu ljubav,jer ti je ovu ljubav pruzilo dijete,a djeca ne osjecaju mrznju i vole svim srcem.
Svi koji se jave poslije mene,nece biti dovoljni da ti pruze ono sto je pruzio andjeo.
Ljubav,dobrotu,paznju i sav svijet koji je gradio u tvom oko.
U svakom ces da vidis te lazne andjeoske oci.U masi ces da trazis oci boje ljubavi,ali ne.One nece biti tu.
Vjesto ce se sakriti od tebe i drugih.
Jer svoj sjaj ne zele vise dati ljudima koji ga ne vide.Koji traze ono sto im je tu na dohvat ruke.Ono sto ne vide ili ne zele da vide.
Zbog toga se andjeo sprema.
Zbog tvoje nepaznje pakuje svoje kofere,te ostavlja ovo pismo s jednom zeljom :
Da nadjes jos jedne ovakve oci,s ovim sjajem,ma koliko se to cinilo nedostiznim.
Da nadjes svu srecu ovog svijeta,koju upravo sad zauvijek gubis.
I da ne mislis na proslost,koja ce te cijeli zivot pratiti i taptati po ledjima.


Moj svijet mašte..
<< 01/2011 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031